Na čistom zraku

Ima dana kad neki vrag mi ne da mira pa mi iz nutrine sve bljesavoče izvuče na površinu.
Zanimljiv je taj osjećaj zbunjenosti i nesnalaženja i te duboke potrebe za čistim bljezgarenjem i ispuhivanjem vjetropira sve do mulja umnih vrtloga. I ni sama ne znam što me to zapravo snašlo, al nutarnja potreba za izvlačenjem i izlaženjem tog gmecavog fljaska dovodi me do spoznavanja kreativnih potencijala moje osobnosti. Nogon da to s nekim podjelim tjera me da tražim i pričam, da pišem i ispisujem riječi na imaginarnom listu papira. Iako ne vidim smisla dijeliti to s nekime, taj čudesni nutarnji poriv gurka me u svjetlo razbistrivanja čežnji mojeg bića. I koliko god neshvatljivo to bilo, na nekoj tako bliskoj, a neopipljivoj razini nazirem zrake svrsishodnosti. Čemu sve to? – sasvim je suvišno pitanje, jer odgovora možda niti nema, a niti bi ga trebalo biti. Naprosto samo treba izaći i objelodaniti se u svojoj bljezgovitosti. Pronaći svoje kraljevsko carstvo u nepreglednom krajoliku bezgranične raznolikosti. I što onda? – sasvim slučajno, nameće se pitanje. Hm, tupavim pogledom pokušavam proniknuti u te tajne trenutne upitnosti, ali zastajem, jer odgovora ne nalazim. Samo mislima nastojim ući u korak. Kako su samo vrtlovite i hirovite. Bacaju me i kovitlaju na sve strane. Poput osušenog jesenjeg lista jurim i putujem nepreglednim zračnim stujama svog turbolentnog uma. Hm...
Juhuuu!!! Jupiiii!!! Ujujujujuu!! Vrrr-pi-re-ppppp ... tik-tik-tik... Huuuuuuu....
Kako zabavno i slasno je to putovanje. Tako oslobađajuće i nadahnjujuće! Uzdahe mi mami i dah produbljuje. Dišem i uzdišem istovremeno.
Hej! Mislim da nešto vidim! Kao da netko dolazi mi u susret. Pa zar u tim nedokučivim prostranstvima postoji još neki zalutali putnik? Izgleda da ipak nisam sama...
"Blj, Blj! Hej! Tko si ti? I kako si se samo našao ovdje? Zar tvoja maginacija nije velom presvučena?"
Nekako šutljiv je taj prolaznik. Što li se samo u njegovim odajama skriva?
Uh, počelo je nešto trokirati i šuškave zvukove proizvoditi. Neki cviljež neukusa našao se na stazi bljutavosti. Pih! Odjednom je utihnuo i samo šum prolaznosti nastavio je obitavati...
Mir i spokoj razlomio se čistinom. Bljeskovi sjećanja na ono nešto poznato zaokupili su mi znatiželju. Kao da se pokušavam sjetiti mirisa i boje, osjetiti ono poznato u tome nerazlučivom, no toliko bliskom i srdačnom...
Uups! Kako me samo snažno katapultiralo! I opet letim i bez krila i bez razgraničenja.
Pa granice ni ne postoje, tek sada to uviđam!
U ovome ludom i nesvakidašnjem iskustvu konačno pronalazim - Njega!

Svake godine odlazim na more prikupiti snage i životne inspiracije. Priključiti se u prirodno napajanje. Sjedim na obali i prepuštam se dojmovima i osjetilima da me vode i relaksiraju. U takvim jedinstvenim trenucima probude mi se uspavani pjesnički instinkti i poneki stihovi izađu na površinu...





Dišem i uzdišem
Hvatam tog opojnog zraka
Od kojeg mi srce zadovoljno prede

Uživam u trenutku
I pogledu
Na more, na sunce i masline

Stopala mi dodiruju pijesak
I topli kamen solju obložen

A zvukovi zapjenjenih valova
Hrane mi uši i smiruju dušu

Lagani dodiri lahora
Poput božanske masaže
Draže mi tijelo
Raspiruju maštu
I bude osjetila

Koja divota i blaženstvo
Sažeta u trenutak i djelić dana
U smiraj.





Suton

Pogled na pučinu
U daljini magloviti obrisi otoka

Namreškano mirno more
I na tisuće sjajnih kristalića
Ljeskaju po blistavoj površini

Šum rolajućih valova po kamenju plaže
I klopot istih po stijenama britkim i slanim
Zatišje u smiraj dana

Blaga sunčeva toplina na koži
Godi mi i ja joj se s užitkom prepuštam
Da me zajedno s povjetarcem miluje

Opuštam se i uživam

Jedan savršen trenutak istine
Prolaz u vječnost

Prošlo je već dva desetljeća od mog zadnjeg obilaska Plitvica tako da mi je jučerašnji izlet bilo pravo osvježenje na kristalno bistrom i čistom zraku (a bome i vodi).
Pošto je to bio obilazak u sklopu školskog izleta, cijeli dan je bio potpuno vremenski organiziran pa nisam imala dovoljno vremena da polako obilazim sve zanimljivosti i onako smireno guštam u svim tim prirodnim ljepotama. No sve u svemu, drago mi je da sam bar na trenutak mogla napajati oči, dušu i pluća prekrasnim Plitvičkim zelenilom.
Kažem zelenilom jer tamo stvarno prevladava zeleno kud god pogled seže. I šume i livade i jezera pa čak i ribe. Sve je u tom smirujućem i opuštenom zelenom tonu.
Kako je to bio planski organizirani izlet, svi su u koloni samo brzo prolazili po drvenim stazicama ne zaustavljajući se predugo na pojedinom mjestima što meni i mojim fotografskim potrebama baš i nije išlo u prilog. Ja sam naravno u tom trku, poput onih smiješnih Japanaca, s fotičem u ruci cijelo vrijeme škljocala pokušavajući si zeti djelić te divote i ponjeti je sa sobom u moje gradsko bunilo. Od silne brzine i pomanjkanja prave uživancije neke su fotke uspjele, a zbog nekih ću se morati, nadam se uskoro, opet vratiti u to carstvo kapljičastih zelenih dragulja. Ipak, u ovakvim se blagodatima treba natanane uživati.

Ovdje vam donosim nekoliko sličica tog predivnog zelenila...

Evo nakon više od mjesec dana pauziranja, danas me je samo nebo potaklo da svratim na blog i podijelim sa svima ove veličanstvene prizore!
Kak obično uvijek volim zjakat po nebu, večeras mi je ova nebeska senzacija uspjela skrenuti pozornost i zadržati je kojih sat vremena. Nažalost ove slike su samo sjenka one realne veličanstvenosti koja se mogla doživjeti u tim trenucima nebeske preobrazbe. Inače dosadnjikav pogled s balkona pretvorio se u plamteče uzdahe divljenja.

Dakle ukratko - UŽIVAJTE!

Još uvijek nemam dovoljno vremena za sve stvari koje bi htjela učiniti, pa tako ni za pisanje postova na blogu. Ponekad se zaletim i samo škicnem što ima kod drugih blogera i ostavim koji komentarček. No, da ipak malo ostavim traga i na ovoj stranici, prezentirat ću vam slikovito jedan egzibicijski dan od prije dva tjedna. U jednoj ležernoj šetnjici naletili smo na ostatke krijesa, tj. na još goruču vatricu te odlučili da se okušamo u levitaciji.
Evo kako je to izgledalo...



BTW, ne pokušavajte ovo učiniti sami bez prethodne dobrane pripreme.

Evo dragi moji, nabrzaka sam malo svratila na blogek. Za one koji se pitaju što se to sa mnom zbiva da me više nema po virtuali, moram vam reći da sam dobila još jedan posao tako da sad radim po cijeli božji dan i onda kad navečer crknuta dođem doma, više naprosto nemam snage za još koju rundu surfarenja po netu i šetkanje po blogosferi. No bez brige, mislim ja na sve vas. Samo trenutno mi je takva situacija da se dižem u 6h, idem spat u 23h, a između tutnjim po vani trošeći svoj dobar glas. Kako se za sada stvari kreću, tako će biti još naredna 2-3 mjeseca, a onda fajrunt. Slijede zaslužena 2 mjeseca odmora...
Da ne bi bilo proljetnog hiberniranja, pokušat ću si nekako što bolje organizirati vrijeme da ipak stignem napisati još par postova tako da baš ne padnem u totalni zaborav...

Srdačno zahvaljujem Yogici i Helix na ovim korisnim informacijama i uputama oko arhiviranja i servisiranja bloga. Kao što vidite, malo sam van svih događanja pa onda kad konačno svratim u blogosferu, ostanem u čudu začuđena s novostima koje me tamo zateknu. Za znatiželjnike, stavila sam link arhive ispod gornje slike u desnom boxu pa možete pogledati kako je to prije izgledalo.

I evo, kako je sada konačno stiglo to duugo očekivano proljeće, svima ću vam zaželjeti sretno, toplo i ugodno ovo proljetno razdoblje!
Koliko god vam to prilike dopuštaju, prošećite se malo po čistom zraku, uhvatite sunca na koži i proluftajte pluća u nekom šumskom zelenilu. Nakon onog dugog sumornog zimskog doba, to će nam svima osvježiti i uljepšati život. Viva la priroda!

Nakon malo dužeg vremena došla sam vidjeti što ima novoga u blogosferi i na Svantovom blogu pronašla sam Helixinu poruku da nešto ne štima s mojim blogom. I tako sam otišla provjeriti što se to čudno zbiva s ovim blogom da se ne može ostaviti komentar. I uđem ja tako u moju komandnu kutiju s arhiviranim postovima i popratnim komentarima, kad ono... zadnjih 3 posta uopće nema u arhivi!?! Ne znam jel se to i vama događalo, al ovdje nešto stvarno ne štima. Di su nestali??? I kako?
Srećom imam backupove svih postova pa sam njih obnovila, al su komentari nažalost zauvijek nestali...

Jel netko možda zna što se to dogodilo ili bar zašto? Koji je to fantomus opustošio moju stranicu? Šmrc...

Na prvi pogled ništa neobično. Vide se neke hridi i vodena površina. Pa po čemu je onda tako posebna?
Ova fotografija prikazuje stijene na jezeru Birmania. Snimljena je u ljeti i vidljiva je samo u određeno doba dana pri pravoj svjetlosti. Da vidite pravu posebnost te fotke, nagnite glavu nalijevo...

Slažem se da je ovo preopširna tema za pričanje, tako da je tu samo mali djelić onoga što sam htjela reći i nekako uspjela izraziti. Stvar je u tome da mi postajemo gospodari svoje sudbine u trenutku kada to u potpunosti osvijestimo. Dok god pokušavamo prilagoditi život i svijet u kojem živimo, igramo nemoguću misiju. Tek kada realiziramo da Mi jesmo taj život, postajemo njegov kreator. Do tada smo samo igrači, glumci (kako kaže Bugenvilija) u rukama materijalnih zakona. Što znači potpuno smo ograničeni njima. Doći do svoje slobode, znači doći do sebe. Spoznati tko smo, gdje smo trenutno i zašto smo baš tu, što nam je činiti. A tijelo nam je dodijeljeno, stoga njime možemo činiti što nam je volja. No iako smo posve vezani za njega, ono nije naše. Mi smo samo prolaznik, putnik u ovom svijetu na putu do krajnje istine. - Svekolike ljubavi? Boga? Sebe? Otpuštanjem vezanosti za prolazno, približavamo se pravoj biti života – vječnosti i čistoj, bezuvjetnoj ljubavi. Življenjem u sadašnjem trenutku postajemo dio te bezgranične vječnosti koja je zapravo sazdana od trenutaka sadašnjosti. Strah je tu samo upozorenje da smo se udaljili od sebe, dakle od ljubavi!
A je li ljubav doista lijek za sve? Vjerujem da ćete se svi složiti da je ona osnovni i najmoćniji životni pokretač. Mi imamo slobodnu volju odlučiti što ćemo sa svojim životom učiniti i kojim ćemo se putem kretati, a sukladno tome odgovorni smo za sve aktivnosti koje u njemu činimo. U životu ništa nije slučajno, sve je tu s određenom svrhom i razlogom. Često nam ti razlozi nisu poznati, iako u sebi nose svoj smisao. Značajno je to da su naše želje i djelovanja uzrokovala stanje i situaciju u kojoj se nalazimo. I tako opet dolazimo na početnu poantu kreatora i kreiranja.

Nakon opet malo duže stanke vraćam se u spisateljske vode. Toliko je toga što želim reći, podijeliti, poručiti... toliko viđenja, realizacija, ideja i iskustava...
Pokušat ću to sve nekako uobličiti na najbolji način pa ćemo vidjeti što će od toga nastati.

Dakle, jedna od važnijih realizacija koje sam prije nekog vremena imala je da zaista moram naučiti živjeti u sadašnjosti, u ovom trenutku, a ne stalno bježati u prošlost ili budućnost. A to je nešto što svi stalno radimo. Pokušavamo se bezuspješno uhvatiti za krhke grančice lijepih uspomena ili se prepuštamo nadanju i maštarenju o budućnosti. I time nam i nesvjesno odlazi tako vrijedno, unikatno i jedino postojeće, živuće vrijeme sadašnjosti. Držeći se za lijepe i drage uspomene iz prošlosti, nesvjesno se bojimo da ćemo ih izgubiti ili da više neće biti prilike da nam se tako nešto ponovno dogodi. I tako pokušavamo zaustaviti vrijeme – na trenutak prošlosti. No time stvaramo jedan zastoj, blokadu koja čini prepreku da nam se neke druge lijepe stvari dogode. Možda čak i još ljepše i još bolje! Kada otpustimo prošlost i prihvatimo sadašnjost, tada stvaramo svoju budućnost.

Kada shvatimo da je moguće živjeti samo sada i ovdje, onda automatski shvaćamo da upravo u ovom trenutku mi osobno gradimo našu budućnost i da smo samo mi odgovorni za sve što nam se sada događa jer smo mi to sami iskreirali. Kada bi uvijek bili svjesni koliku moć imaju naše misli i riječi koje izgovaramo, vjerujem da bi nam se život uvelike izmijenio. Mislima i riječima stvaramo odnose, okolnosti i situacije koje nam se događaju. Njima možemo izgraditi veličanstveno carstvo razumijevanja i ljubavi, a jednako tako i prouzročiti veliki kaos, pomutnju i bol onima koji su na neki način s nama povezani.

U prošlom postu sam već natuknula da je naš život poput bumeranga i da je stoga još jedna vrlo bitna stvar koju moramo imati na umu to da sve što drugima radimo zapravo sebi radimo. Možda se to čini već malo izlizanom frazom, no u posljednje vrijeme sam imala toliko lekcija na tu temu da sam ovu poantu odlučila ovdje zabilježiti tako da je svi nekako ozbiljnije shvatimo. Ne kažu badava one stare poslovice: „Ko drugom jamu kopa, sam u nju pada.“ ili „Kako siješ - tako žanješ.“ To su jednostavna karmička pravila po kojem funkcionira život i svijet u kojem živimo. Sigurna sam da su svi imali neka iskustva na tu temu tako da je ne bih dalje obrazlagala.

Sljedeća realizacija je na temu emocija. Shvatila sam da osnovne emocije na temelju kojih se sve ostale razvijaju su ljubav i strah. One su posve oprečne. I tu postoji jedno jednostavno pravilo: „Tamo gdje je ljubav – nema straha.“ Kada se dublje zagledamo u uzroke svih naših reakcija i djelovanja, uvidjet ćemo da se one temelje upravo na ove dvije emocije. Nešto radimo ili iz ljubavi ili iz straha. Kada se naše aktivnosti baziraju na ljubavi i kada djelujemo vođeni svojom unutarnjom ljubavlju, tada nam je um miran, misli pozitivne, imamo vjere, osjećamo se sigurni, prihvaćeni i tu pozitivnu vibru širimo svima oko sebe. No kada smo vođeni strahom, u nama se rađaju sve ostale negativne emocije, um kuje neke opasne planove, savjest je nemirna, ne osjećamo se sigurnima, oko nas vidimo neke zavjere, ljude kojima ne možemo vjerovati jer smo uvjereni da su oni protiv nas. I zanimljivo je da su obje solucije i uvjerenja istinita. Jer na koncu, mi smo ih stvorili i time kreirali svoju sadašnjost i situaciju u kojoj se nalazimo.

Shvatila sam da sam godinama nesvjesno skupljala strahove koje su mi ljudi koji me okružuju jednako tako nesvjesno ili čak svjesno davali željeći me zaštititi, pomoći ili me izmanipulirati da bi dobili ono što su htjeli. Za primjer mogu navesti način na koji većinu nas odgajaju. Jesu vam poznate ove rečenice: „Nemoj brzo trčati jer ćeš pasti! Pazi kako ideš preko ceste, zgazit ćete auto! Ako mi to ne napraviš do sutra, letiš van!“ Sve su to izjave koje su bazirane na tuđim strahovima koje su bez razmišljanja prenjeli nama, a mi smo ih tako prihvatili uzevši ih više ili manje k srcu i pohranili u svojoj psihi. Time smo već odmalena počeli sakupljati razne strahove i čuvati ih u svojoj nutrini. No te iste izjave mogle su zvučati i drugačije i u nama pobuditi potpuno drugačije, pozitivnije emocije i reakcije. „Vjerujem u tebe i znam da možeš vrlo brzo i uspješno trčati! Kad prelaziš cestu, uvijek pažljivo pogledaj lijevo i desno i onda sigurno pređi cestu! Jako mi je važno da mi to napraviš do sutra jer mi o tome ovisi posao, a i ti ćeš biti time nagrađen!“ Kako vam zvuče ove izjave za razliku od onih prije? Shvaćate što želim reći? Tako je važno da pazimo kako se izražavamo, što govorimo i što mislimo. Sve to zajedno izgrađuje našu osobnost, naš život i oko nas okuplja određeni profil ljudi koji nas okružuju i sukladno tome djeluju na nas.

Najveća spoznaja bila je ta da sam u jednom trenutku uvidjela koliko se tog silnog straha nakupilo u meni da je dobilo tu snagu da me posve zarobi i blokira. Postala sam slaba, nemoćna, nesigurna i toliko vezana da više nisam mogla normalno djelovati. Situacije koje su se počele događati su vodile tome da me bacaju u sve dublju depresiju u kojoj sam udarila u samo dno. I osvjestila se! Otkrila taj životni problem koji me već godina tlači i sputava. Strahovi.
U razgovoru s dragom prijateljicom, pažljiva zajednička introspekcija otkrila je da su se ti silni strahovi toliko razbuktali da su preuzeli kontrolu nad mojim životom i učinili me bogaljem pored zdravog uma i tijela.

U trenutku mi je sinulo: „Moj najveći strah je strah od straha!“ U prvi mah zvučalo je ludo, ali potom mi se razjasnilo. Strahovi su se toliko nakupili, a ja sam ih naprosto potisnula i kompresirala, umjesto da sam ih se rješavala. U jednom momentu su u svojoj silini eksplodirali i pokazali se u svom najgorem obliku. Mojim vladarom. Koja gadna realizacija.
Znate onu uzrečicu: “Budi svoga tela gospodar.“ Otprilike tako nekako, samo što je ovdje bio slučaj: „Strah je tvoga tela gospodar.“

No sreća u nesreći je bila ta da je upravo ta spoznaja ujedno bila i moje spasenje. Otkrila sam svoj najveći problem i sad je jedino preostalo da ga krenem rješavati. Znači pola posla je već obavljeno. A rješavanje tog problema se sastoji u onom jednostavnom pravilu koje sam već navela: „Tamo gdje je ljubav – nema straha.“ Drugim riječima, sve svoje strahove treba zamijeniti ljubavlju. No ono što je učinjeno, učinjeno je. Nema povratka. Rane su već davno napravljene i ne mogu se izbrisati. Pa kako to promijeniti? Ono što mi preostaje je transformirati strah u ljubav. Informatičkim rječnikom rečeno – reprogramirati se. Ta generalna reprogramizacija (možda postoji neki bolji izraz, al ga se sad ne mogu sjetiti) započinje osvještavanjem i gajenjem bezuvjetne ljubavi prema sebi. A to znači treba se voljeti, biti odgovoran za svoja djela i nikada si ne činiti ništa nažao. Možda ovo zvuči jednostavno, no sjetite se samo koliko ste puta za sebe pomislili ili za sebe rekli: „Kako sam glup! Pa ja sam totalni nesposobnjaković! Ja bi to htio, ali mislim da ipak nisam dovoljno dobar za to.“ ili nešto tome slično, da dalje ne nabrajam. Upravo takvim izjavama mi se podsvjesno sabotiramo, povređujemo se i uvjeravamo da nismo dobri. I shodno tome niti ne zaslužujemo nešto bolje. I to je poruka koju drugima šaljemo o sebi. A kako je naš stav prema sebi samo uzor drugima kako da se ponašaju prema nama, takve situacije nam se i događaju. I drugi se prema nama tako i ophode.

Reprogramiranje se sastoji u stalnom ubacivanju drugačijih, pozitivnih informacija - programa u naš um koji će s vremenom prevladati nad onim starim negativnim i tako nas posve izmijeniti, kako iznutra, tako i izvana. Bit ćemo bolja osoba, zadovoljna i sretna sa sobom, u sebi.

Toliko je važno voljeti sebe i biti dobar prema sebi jer ćemo se tako prirodno ponašati i prema drugima, a oni će to osjetiti i jednako nam uzvratiti. Ovo su sasvim jednostavna i logična pravila razvijanja odnosa koja nam izgrađuju naš cijeli život i svijet u kojem rastemo i razvijamo se.

Dalek je put za one koji žele otkriti svoje dubine. Kontrola uma, svojih misli i riječi te razvijanje ljubavi u sebi su početak. Transformirati svoj strah, negativne emocije i zamijeniti ih lijepim mislima. Djelovanje iz ljubavi čarolija je kreiranja koja će u našem životu stvoriti takvu sreću da ćemo moći biti samo zahvalni na svakom trenutku i događaju koji se u njemu odigra.
I ne treba se bojati. Jer sve što nam se u životu dogodi povoljno je, i tu je samo da nas nečemu pouči. Kako istinski, bezuvjetno voljeti. Svatko od nas sazdan je od čiste ljubavi. Doći do sebe, znači doći do te ljubavi.

Život je igra, jedno veliko iskustvo, a mi smo njegovi kreatori!